Kreativna razrada povijesnog povrtnjaka dvorca Adela Sixta u Jakovlju 2016/17
Projekt je započet u jesen 2016. u Jakovlju, prilikom okupljanja umjetnika oko privremenih umjetničkih intervencija u vrtu dvorca Adela Sixta, koje je pod nazivom Vrt kao prostor kreativnosti organizirao kolega Alen Novoselec.
BILI SMO U ARKADIJI 2016/17
Kada govorimo o Arkadiji, govorimo o povijesnoj idealiziranoj zemlji, o divljem pejzažu, koji E. Panofski naziva zemljom isčezle pastirske kulture. U helenističko doba to je mitološka domovina boga Pana koji je svoje idilične dane provodio svirajući siringu na brdu Menalus. Stanovnici Arkadije bili su također izrazito muzikalni i čuveni po svome prastarom porijeklu koje je sezalo u same korijene postanka ljudske vrste na zemlji.
Idealizirano mitopoetičko mesto postaje tek u latinskom pjesništvu ,u Vergilijevim “Eklogama” u kojima se uz epitete idiličnog, bezbrižnog i iskonskog mjesta zaodjeva i elegičnim osjećajem prolaznosti i u tom zemaljskom Raju…
Zahvaljujući literaturi i likovnim umjetnostima u kojima je ovaj mit variran nebrojeno puta – on poprima značenje mjesta opće sreće, idealnog života, no ta mitska i poetična Arkadija nema konkretno mjesto – ono postoji svugdje, a potraga za njom započela je davno i traje do danas kao lutanje i nada u postojanje boljeg i sretnijeg mjesta za život.
U našem je kolektivnom sjećanju zabilježena kao pastoralna idila u Svetim gajevima, pa bismo je stoga mogli tumačiti i kao Prazemlju, Raj zemaljski, pradomovinom bogova i ljudi. No u podzemlju Arkadije zarobljen je i bog Kron, koji u cijelu idiličnu priču uvodi dihotomiju životnog i smrtnog.
U 18 st. pojam Arkadije veže se za mjesto idealne žudnje i nostalgije povlaštenog sloja inteligencije, koja stvara poeziju ispunjenu melankolijom i duhom reminiscencije, započete u Vergilijevom elegičnom osjećaju prolaznosti kao suprotnom polu idealne slike vječne sreće.
Kako sve na svijetu počiva na polaritetu, na harmoniji muškog i ženskog principa, dobrog i lošeg, Erosa i Thanatosa, rasta i propadanja te ponovnog rasta, tako i u idealnoj arkadiji nailazimo na smrt, čija je prisutnost data epitafom na sarkofagu…Et in Arcadia Ego – poznata fraza o čijem su ispravnom prijevodu glave razbijali mnogi…
Na brojne reminiscencije ove poruke nailazimo i u baroku, no najpoznatiji i najznakovitiji primjer dvije su slike Nicolasa Poussina, osobito ona iz 1637. naslovljena “Arkadijski pastiri”, koji naslonjeni na trošni kamen zamišljeno razmišljaju o uklesanoj poruci Et in Arcadia Ego. Smrt objavljuje svoju nazočnost čak i u Arkadiji kao opominjući memento mori – (Ja sam i u Arkadiji).
Svako vrijeme tumači mit o Arkadiji u skladu sa svoijim svjetonazorima, i stilom. Od prvog posjeta dvorac u Jakovlju i njegov zapušteni vrt pobudili su dojam idiličnog i bezbrižnog mjesta, no i elegični osjećaj prolaznosti.
Et in Arcadia Ego doživljavam kao opomenu i novu nadu, jer ciklus mora završiti kako bi ponovno mogao početi. Tako i zapušteni vrt može ponovno procvasti, bujati i ocvasti.
ET IN ARCADIA EGO (2016./17.) je rad nastao u parku dvorca u Jakovlju. Kamen s uklesanim natpisom i ogledalo kao vrata za ulazak u svijet s druge strane ogledala u svijet biljaka. Natpis uklesan u komad kamena promjenom impostacije dobiva novi smisao, dok ga odraz u ogledalu dešifrira.
(Sačuvano u obliku foto dokuentacije, grafičkih otisaka, objekata i videa.)
Kreativna razrada povijesnog povrtnjaka dvorca Adela Sixta u Jakovlju 2017.
GEOMETRIJA PRIRODE
Specifičan rast jedinki biljnog i životinjskog svijeta nepresušan je izvor inspiracije, a jednako je tako nepregledan i broj mogućih kombinacija i varijacija na temu koja je aktualni predmet mojih istraživanja.
Na temu park kao inspiracija odlučila sam iskoristiti specifičan prirodni rast biljnog oblika kako bih nastavila pričati priču o fascinantnoj geometriji prirode, ali i uključiti te specifične oblike u strukture koje gradim od prirodnih materijala (Oblici- sfere) koje okupiraju moju pažnju. U radu se zato koristim prirodnim bojama (cikla, šafran, kurkuma, kopriva, luk) i prirodnim materijalima.
Park kao inspiracija – Chandelier
Sudjelovanje u projektu Land art, Earth Art, Earthworks: z/Zemlja i antropocen
Sudjelovanje u projektu Land art, Earth Art, Earthworks: z/Zemlja i antropocen II, Ozalj, Obrež Vivodinski
Artupunktura 23
Urbani Land art program
The Planters Apprentice / Saditeljev šegrt
+ video 3min 30 sec
Život u mirnom okruženju obiteljskih kuća, u ateljeu koji gleda na šumarak, sa mogućnošću da za pet minuta budem u šetnji pored potoka i livade mogao bi se zaista smatrati povlaštenim. Iz svake šetnje sa psom vraćam se džepova prepunih nečega sa potencijalom života. Sadim svoj vrt, presađujem biljke, sadnice i uživam u tim malim simbiotičkim ritualima međuigre. Sakupljam sjeme. Svjesna da koliko god uživanja i pažnje dajem, vraća mi se istom mjerom, često i puno više…
Moja ideja nije nova, sva sreća mnogi su je prije provodili u djelo i mnogi će. To je najdivniji dio ove međuigre, samo nas treba malo potaknuti, podsjetiti da ova interakcija između čovjeka i prirode postoji i traje stoljećima. Motivirana pričom Čovjek koji je sadio drveće / The Man who Planted Trees Jeana Gionoa koja se danas već smatra kultnom posvetom ekologiji i očuvanju prirode želim podsjetiti ljude, prijatelje, promatrače, posjetitelje da obrate pažnju, da naprave malu gestu.
Umatam plodove i sjemenke sakupljenih biljaka u kuglice gline i stavljam im žig koji za mene ima značenje. Sušim ih na zraku i one tako mogu čekati uvijete za nicanje. Na papirnate vrećice rukom ispisujem afirmativne riječi, poruke, citate kako bi novi „šegrti saditelji“ – nositelji poruka bili svjesni dobre namjere koju nose. Vjerujem da bi mnogi stanovnici grada između ponuđenih plodova i sjemenki rado nešto odabrali i stvorili svoj „paketić dobre namjere“.
Afirmativne riječi, poruke, citati na vrećicama: Život je Sužvot, More mogućnosti, No Life is Illegal, Tradicija je prenošenje vatre, All Life Makes Environment, Web of Life, Biophilia – The Love to Life, Simbiocracy…
Artupunktura 23
Urbani Land art program
„Relokacija pjega – Freckle Relocation“
Prelazeći pješice rutu od željezničkog kolodvora preko Tomslavca kroz Zinjevac i nazad često uživam u pogledu na platane na Zrinjevcu privučena likovnošću njihove kore. Pjege i pjegice izmjenjuju se u tonovima bijele, sive, zeleno sive.
Kao dijete bila sam prilično pjegava. Zezali su me da imam „šareno lice“. U odrasloj dobi pjege nisu nestale no prihvatila sam ih kao dio svog identiteta.
I platane na Zrinjevcu su „pjegave“. To je za promatrača prolaznika najmarkantniji dio njihovog identiteta, po tome su osobite, drugačije i zanimljive. Prelaskom na Tomislavac vrsta drveća u drvoredu se mijenja, njihova kora manje je oku primjetna.
Motiv pjega platana koristim kao likovni element za izradu matrice za sitotisak kojim po pločniku izrađujem ekološke otiske – grafike, tako da šetaču koji prolazi rutu od Trga preko Zrinjevca prema Tomislavcu motiv već bude poznat, ranije usvojen, utisnut u memoriju prolaskom kroz drvored platana.
Grafike su ekološke u svakom smislu, od toga da umjesto boje koristim zelenu glinu, bijelu glinu i kurkumu do toga da su osim na papir otisnute i na pločnik kao privremene likovne intervencije i okolini neće nanijeti nikakvo zlo već će se kroz vrijeme isprati i zbrojiti sa postojećim tlom.
